Hrvatska stari

Hrvatska posljednjih godina ulazi u krug europskih zemalja s najnepovoljnijim demografskim procesima, trendovima, odnosima i strukturama. Razlozi su takva stanja dugogodišnji negativni trendovi demografskog razvoja, a koji su postali bitan remetilački čimbenik stabilnog i prirodnog populacijskog, ali i društveno-gospodarskog razvoja Hrvatske.

Prvi nepovoljan proces je ukupna depopulacija, odnosno smanjenje ukupnog broja stanovnika koje nastaje između dva susljedna popisa stanovništva. Nakon Drugoga svjetskog rata ona je po prvi puta na nacionalnoj razini zabilježena u međupopisju od 1991. do 2001, a što je nastavljeno i u razdoblju 2001–2011. Zbog metodoloških promjena u definiciji „ukupnog stanovništva“ pri provedbi sva tri posljednja popisa nije moguće najpreciznije utvrditi promjenu broja stanovnika između njih. No zanemarujući ta ograničenja, odnosno uzimajući za ukupan broj stanovnika onaj kako je definiran za svaki pojedini popis, govori se o smanjenju od 500 tisuća stanovnika između 1991. i 2011. Prema tim podacima broj stanovnika u prvom međupopisju smanjen je oko 350.000, a u drugom oko 150.000.   

Drugi dugoročni depopulacijski proces je prirodni pad stanovništva koji je konstantan od 1991. Međutim, nepovoljne tendencije u prirodnom kretanju stanovništva, napose u dinamici nataliteta, već su pet desetljeća jedan od najvažnijih „unutarnjih“ destabilizacijskih čimbenika razvoja stanovništva. Pod time se najčešće ističe višegodišnji, gotovo kontinuirani pad broja živorođenih (i stopa nataliteta) te pad totalne stope fertiliteta dok se istodobno mortalitet (broj umrlih i stope) nalazio u blagom, ali gotovo stalnom porastu.

Emigracija je treći, specifičan i izrazito negativan čimbenik brojčane dinamike stanovništva u Hrvatskoj. Ona je prisutna još od druge polovice 19. stoljeća, a nakon toga bilježi se još nekoliko jakih iseljeničkih struja. Jedna od najjačih odvijala se u prvoj polovici 1990-ih kada je iz Hrvatske iselilo oko 450.000 stanovnika. Smatra se da je od toga broja oko 200.000 otpadalo na emigraciju zbog gospodarskih razloga, a ostatak na iseljene Srbe. Posljednji jači emigracijski val počeo je globalnom ekonomskom krizom 2008, a intenzivirao se ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju 2013. te je možda najnepovoljniji do sada jer se odvija u okolnostima smanjene rodnosti, prirodnog pada, ukupne depopulacije i intenzivnog procesa starenja stanovništva. Točne razmjere iseljavanja iz Hrvatske ne znamo jer svi iseljenici ne odjavljuju svoje prebivalište u MUP-u, a čije podatke zatim koristi Državni zavod za statistiku. Međutim, i takvi okrnjeni podaci kazuju da je 2014. u inozemstvo iselilo 20.858 stanovnika, a 2015. 29.651 ili čak 42,2% stanovnika više nego prethodne godine. S obzirom da općenito u iseljeničkim tijekovima, naročito gospodarske emigracije, ponajviše sudjeluje relativno mlađe, radno i vitalno najsposobnije stanovništvo (između 20 i 40 godine života), utjecaj emigracijske depopulacije na ukupno i prirodno kretanje stanovništva te na razvoj dobno-spolne i ekonomske strukture stanovništva, vrlo je velik, pa i odlučujući u smislu ostvarenja prosperitetnog populacijskog razvoja. U prilog tome idu i posljednji dostupni podaci dobne strukture iseljenih iz Hrvatske za 2014. koji kazuju da su najbrojnije iseljene osobe bile u dobi između 25 i 29 godina života (2736 stanovnika ili 13,1% svih iseljenih). Nakon njih slijede osobe u dobi 30-34 godine (2440), 35-39 (2201) itd.

Odljev mozgova

Posljedice suvremenog iseljavanja već su vidljive u drastičnom smanjenju broja živorođene djece jer se od ulaska Hrvatske u EU iz godine u godinu bilježe  neslavni rekordi. Tako je 2013. zabilježeno 39.939 živorođene djece, 2014. 39.566, a 2015. samo 37.503 živorođenih. Do 2015. nikada u posljednjih 150 godina, od kada se prati vitalna statistika, u Hrvatskoj nije rođeno manje od 39.000 djece, a posebice zabrinjava da je u prva četiri mjeseca ove godine rođeno gotovo 300 djece manje nego u istom razdoblju prošle godine. Po tome je gotovo sigurno da će 2016. broj živorođene djece biti manji i od 37.000, a npr. još 2008. godine broj živorođenih iznosio je 44.577.

Dramatičnost ovog iseljeničkog vala proizlazi iz činjenice da sada odlaze prije svega visokoobrazovani stanovnici koji u Hrvatskoj ne mogu naći posao, odnosno u inozemstvu pronalaze bolje plaćeni ili svojim kvalifikacijama primjereniji posao. Riječ je o tipičnom slučaju „odljeva mozgova“ i to u golemim razmjerima; odlaze liječnici, medicinsko osoblje, inženjeri, tehničari, informatičari i ostali dobro obrazovani mladi ljudi koji u Hrvatskoj više ne vide nikakvu perspektivu. Odlaskom obrazovanih i poduzetnih ljudi niti u dogledno se vrijeme ne može računati na gospodarski oporavak to više što se niti ne nazire kraj tom iseljavanju. Također, ogromni su fiskalni i javni gubici zbog odlaska budućih poreznih obveznika i troškova njihovog obrazovanja.

Zabrinjavajuće stanje pokazuje i hrvatsko tržište rada, koje je prema podacima o ukupnom zaposlenom i nezaposlenom stanovništvu, ali i njihovim stopama te stanovništvu po određenim dobnim skupinama među najlošijima u EU. Gledajući po dobnim skupinama, najznačajniji je podatak o broju i stopi nezaposlenih među mladim stanovnicima odnosno među osobama starim između 15 i 24 godina starosti. Općenito, stope nezaposlenosti, kao i zaposlenosti, računaju se u odnosu na broj aktivnog stanovništva tj. prema broju zaposlenih i nezaposlenih osoba, a među potonje spadaju sve osobe koje traže prvo ili ponovno zaposlenje. Prema podacima Eurostata za 2015, ukupna stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj iznosila je 16,3% te su višu stopu među članicama EU-a imale samo Grčka (24,9%) i Španjolska (22,1%), dok je Njemačka sa 4,6% imala najmanju stopu. Slična je situacija i kod stopa nezaposlenosti stanovništva do 25. godine starosti tj. između 15. i 24. godine života. Kako se većina stanovnika u toj dobi još uvijek školuje, stope nezaposlenosti znatno su više nego kod ukupnog stanovništva između 15. i 64. godina pa je tako ona prošle godine bila najviša u Španjolskoj (49,8%), Grčkoj (48,3%) te Hrvatskoj (43%). Po ovom pokazatelju, među članicama EU-a također je na začelju Njemačka sa 7,2% nezaposlenog aktivnog stanovništva u toj dobi.

Upravo su visoka nezaposlenost i veoma suženo tržište rada za mlade, glavni razlozi iseljavanja, ali treba spomenuti još neke egzistencijalne probleme, kao što su niska plaća i loši stambeni uvjeti, a što sve zajedno stvara velik osjećaj nesigurnosti. Stoga uz otvaranje novih radnih mjesta, poboljšanja radnih uvjeta i podizanja opće razine plaća, država, kao i lokalna zajednica, treba donijeti strategiju stambenog zbrinjavanja mladih. Ta mjera odnosila bi se na davanje pristupačnih kredita za kupovinu stanova ili izgradnju obiteljskih kuća odnosno njihovu adaptaciju. Također bi trebalo poticati javnu subvenciju za najam stambenog prostora od privatnih najmodavaca, a od strane države ili lokalnih samouprava osigurati socijalne ili državne stanove za najam za obitelji s maloljetnom djecom. Ako će i dalje stambeni krediti ovisiti o politici banaka, može se očekivati daljnje snižavanje fertiliteta i još intenzivnije iseljavanje. Osim stambene strategije pozornost treba usmjeriti na izgradnju infrastrukture za pomoć roditeljima s djecom predškolskog uzrasta. Naime, Hrvatska je daleko ispod ciljeva EU iz Barcelone po kojima bi do 2020. trebalo predškolskim programima obuhvatiti najmanje 90% djece od 3. godine do obvezne školske dobi te 33% djece u dobi do 3. godine.

Zbog diskriminacije mladih te pogotovo trudnica i majki s malom djecom na tržištu rada država bi trebala uspostaviti mehanizme sustavne kontrole poslodavaca prema tim skupinama kao i donijeti čvršća zakonska jamstva koja bi spriječila umanjenje položaja i radnih prava pogotovo žena koje koriste svoja rodiljna prava.

Kao i svaki iseljenički val, i ovaj će ima dva vremenska učinka: trenutačni koji odmah mijenja tj. smanjuje ukupan broj stanovnika i dugoročni (odgođeni) koji proistječe iz trenutačnog te se očituje u tome da stanovništvo koje napušta svoj kraj, istodobno „odnosi“ sa sobom potencijalna rađanja kao i umiranja. Kako se iseljava uglavnom mlađe, radno aktivno, reproduktivnije stanovništvo (u dobi 20-45 godina) dolazi do sužavanja fertilnih kohorti što nužno dovodi do daljnjeg smanjenja rađanja, ali i do povećanja stope smrtnosti jer iseljava stanovništvo koje je manje podložno riziku smrti. Odgođeni (dugoročni) učinak suvremenog iseljavanja osjetit će se nakon jednoga ili više desetljeća jer će brojčano „okljaštreni“ naraštaji imati osjetno manji reproduktivni učinak. Dakle, iseljavanjem mlađeg stanovništva stvaraju se tzv. krnji naraštaji u dobnom sastavu te nastaje dugoročni (odgođeni) učinak zbog odljeva reproduktivnog potencijala.

Iseljavanje Slavonije

U prostornom smislu, negativni procesi, koji su započeli u određenim, prostorno ograničenim dijelovima Hrvatske (ruralni i izolirani prostori, Lika, otoci itd.) sve više postaju zajedničko obilježje cijele zemlje. Ipak, posljednje tri godine po intenzitetu iseljavanja ističu se istočnohrvatske županije što u ranijim iseljeničkim valovima nije bio slučaj. Razlozi tome su višestruki, a primjerice u ovogodišnjoj poslanici slavonski biskupi između ostalog navode  sljedeće; nedostatak agrarne politike kao i strategije ruralnog razvoja, usitnjenost posjeda koji su u suvremenim tržišnim uvjetima nedostatni za isplativ i samoodrživ uzgoj i poljoprivrednu proizvodnju, podržavljena zemlja koja do danas vraćena njihovim vlasnicima i dodjeljuje se pretežito velikim tvrtkama, nanoseći novu nepravdu obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Biskupi su upozorili i na nepravednu i zakonski sumnjivu privatizaciju, izostanak kapitalnih investicija kao i na dosadašnju političku nebrigu središnjih vlasti za ove krajeve, potom pretjeranu centralizaciju države, koja je poreznom politikom sve usmjerila prema jednom središtu, ostavivši lokalne zajednice bez potrebnih sredstava itd.

Starenje stanovništva posljednji je globalni depopulacijski proces koji je već dugi niz godina prisutan u Hrvatskoj. Stanovništvo Hrvatske je počelo starjeti tijekom 1970-ih prošlog stoljeća, a najprije je počelo u ruralnim prostorima koji su zaostajali u ekonomskom razvoju, a uvelike je uzrokovano emigracijom stanovništva u reproduktivnoj dobi. Tijekom 1980-ih i 1990-ih dolazi do znatnog napredovanja procesa starenja stanovništva, dok je posljednjim popisom 2011. prosječna životna dob stanovništva Hrvatske iznosila čak 41,7 godina po čemu Hrvatska spada u red europskih zemalja s najvećom ostarjelošću populacije. To potvrđuje i vrijednost indeksa starenja koja je za Hrvatsku u cjelini iznosila 115 odnosno na 100 mladih do 19. godine života dolazilo je 115 starih 60 i više godina. Dakle, u Hrvatskoj je 2011. bilo osjetno više starih nego mladih stanovnika, a veoma je znakovita za razumijevanje stanja i procesa u sastavu stanovništva prema dobi i usporedba dječje baze (0–4 godina starosti) i osoba starih 75 i više godina. Godine 2001. te su dobne skupine bile brojčano gotovo izjednačene, a 2011. starih je bilo 62% više nego djece.

Zbog produbljivanja prirodnog pada stanovništva, iseljavanja, produljenja očekivanog životnog vijeka, iz godine u godinu dolazi do smanjenja udjela mladog i radno aktivnog stanovništva te intenziviranja procesa starenja. Zbog takve promjene demografske slike Hrvatska će se uskoro suočiti s ekonomskim, socijalnim i financijskim poteškoćama jer sve manje stanovnika uplaćuje za mirovinski i zdravstveni sustav. Na taj način u pitanje će doći funkcioniranje gospodarskog sustava što može rezultirati smanjenjem socijalnih davanja, odnosno nižim mirovinama, ukidanjem besplatnog zdravstva, školstva itd.